4 мин.

Kosara i lopta

Tomislav Dujmovic – o Eurobasketu-2009, privlacnoj jednostavnosti kosarke i neocekivanim susretima u toaletima u Permu.

Eurobasket-2009 sam iscekivao s velikim nestrpljenjem. Hrvatska nije igrala u finalnom dijelu prvenstva vec 10 godina. Maksimalni ucinak na Euru joj je dosada bio ulazak u cetvrtfinale. Sada se okupila izvrsna momcad koja moze mnogo. Planinic, Prkacin, Popovic, Kus, Ukic – mislim da ta imena nisu poznata samo meni.

I bas jucer sam se jako obradovao – usli smo u cetvrtfinale. Tome je mogao zasmetati poraz od ruske momcadi. Pogledao sam arhivu i ispostavilo se da smo ranije cesto gubili u duelima sa vama: 1993 – u Njemackoj, 2003 – u Svedskoj i 2007 – u Spanjolskoj. Srecom, ovaj puta to nije bio tragican poraz, pa smo ipak prosli u slijedeci stadij turnira. Rusija je doputovala u Poljsku nekompletna, ali je turnir vec pokazao: imate dobru momcad.

Ranije hrvatska je momcad igrala vrlo lijepu kosarku, ali ispadala prilicno rano. Sada igre nema, ali unatoc tome pobjedujemo. Meni kao navijacu to potpuno odgovara.

Uopce, kosarka je za mene glavni sport poslije nogometa. Kod nas u Zagrebu u svakom kvartu postoji mali kosarkaski teren. Da, upravo kosarkaski – nogometni je kudikamo teze pronaci. Na tom igralistu koje se nalazi u nasem kvartu mi nogometasi smo uvijek stajali po strani i cekali kada ce stariji zavrsiti igrati kosarku.

Ono sto volim i u nogometu i u kosarci je jednostavnost. Grubo receno, to su sportovi za siromasne, obicne ljude. Da bi igrao neophodna ti je samo lopta, i to je sve. Nikakve skupe stvari poput reketa, skija, klizaljki i drugih rekvizita.

Ranije je u Hrvatskoj kosarka bila popularnija cak i od nogometa. To se desilo nakon sto je hrvatska reprezentacija osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1992 godine u Barceloni. Na zalost, samo godinu dana nakon toga nas je napustio jedan od najvecih kosarkasa Hrvatske, Europe i cijeloga svijeta. Drazen Petrovic se vracao kolima kuci i poginuo u sudaru sa kamionom. Da biste bolje razumjeli kakav je to bio kosarkas, dovoljno je znati samo jedan detalj: jednom prilikom je u susretu prvenstva Jugoslavije postigao 112 poena. Njegova smrt je sokirala sve, osobito mlade kosarkase kojima je bio idol. Poslije njega u Hrvatskoj se jos nije pojavio igrac kojega bi toliko voljeli, a u finala krupnih turnira nasa momcad se od tada nije probila ni jedan jedini put.

Ja nisam neki specijalist za kosarku, ali veoma volim igrati. Kada sam se otisnuo u inozemstvo da igram nogomet, odmah sam poceo druziti s hrvatskim kosarkasima. U Permu sam zatekao dobre decke iz Jugoslavije – Juricu Golemca i Jasmina Hukica. Oni su mnogo gdje igrali i dosta su mi pomagali da se adaptiram na novi zivot u Rusiji. Nakon toga je u «Ural-Great» svake godine dolazio po jedan Jugoslaven – prvo Zeljko Zagorac, zatim Vanja Plisnic.

Prosle godine sam ja bio vec starosjedilac i pomagao sefu strucnog stozera «Ural-Great» Drazenu Anzulovicu. U nekim situacijama sam bio njegov prevoditelj, savjetovao ga u kojim restoranima spremaju ukusnu hranu, pomagao mu u rjesavanju svakodnevnih kucanskih problema. Postoji masa smijesnih anegdota vezanih za Anzulovica i njegovog pomocnika Darija Djerdju, a ovdje cu ispricati jednu od njih.

I «Amkar» i «Ural-Great» su igrali u subotu i mi smo se ranije dogovorili da cemo u slucaju pobjede slaviti zajedno. Hvala Bogu, pobijedili smo i mi i oni. Na pocetku smo se dobro proveli u jedinom jugoslavenskom restoranu u Permu, poslije cega smo se zaputili u jedan nocni klub. Kada treneri idu u klub, to je malo cudno. Ne radi se o godinama – njih dvojica su tek bili presli cetrdesetu. Stvar je u tome da u nocnome klubu uvijek mozete sresti svoje igrace. Tako se na kraju i desilo. Dosli smo u klub i cim su kosarkasi «Ural-Great» vidjeli svojega trenera, poceli su bjezati glavom bez obzira. Najsmjesnije u svemu tome je bilo kad sam usao u toalet i tamo se sudario s jednim od njih. On me je jako molio da ne govorim Anzulovicu da sam ga vidio tu. Oni nisu znali da je Zula vrlo dobar covjek koji je nakon pobjede savrseno mirno odreagirao na takav nacin opustanja.

P.S. Pocev od danas, moj blog ce biti dvojezican, svaki post ce se prevoditi na hrvatski, tako da ce moji balkanski prijatelji imati jos jedan razlog da udju na Sports.ru.

P.S.S. Русская версия этой заметки здесь.